Odbojkaški prvotimac Vojvodine - Borislav Petrović
Pripala mi je čast da jednog običnog novosadskog popodneva u kafiću uz muziku i piće, vodim jedan sasvim “neobičan” i inspirativan razgovor. Delić svoga vremena podelila sam sa Borislavom Petrovićem, mladim, talentovanim i veoma uspešnim sportistom. Borislav je 1988. godište, student je i bavi se odbojkom. Svoju poziciju blokera u odbojkaškom timu Vojvodine, jednom od najuspešnijih timova u zemlji, zaslužio je napornim radom i posvećenošću. Ono što prvo pada u oči je njegova visina (2,01m!!!), a u daljem razgovoru sa njim otkrila sam mnoge zanimljive detalje koji su sastavni deo svakodnevnice svakog vrhunskog sportiste.

Zanima me kako izgleda početak jedne profesionalne karijere sportiste. Kako i kada si ti počeo da se baviš odbojkom?

Borislav: Još početkom devedesetih, tačnije ‘93. godine, preselio sam se sa porodicom iz Vukovara u Novi Sad. Bilo je to za vreme nemilih dešavanja na prostorima naše zemlje. Odbojkom sam počeo da se bavim u četvrtom, petom razredu osnovne škole. Na to je najviče uticalo to što se moj otac takođe bavio odbojkom. Želja mi je bila da se bavim američkim fudbalom, da tamo negde u defanzivnoj liniji “lomim kosti” i prebijam napadače! Hehehe! Počeo sam da treniram u školskom timu. Trenirao sam odmah sa starijima i zbog toga sam imao jedan period nesigurnosti, kada sam se dvoumio da li da nastavim ili ne. Trebalo me je pogurati malo, a tu je pomogao moj otac koji je bio uporniji i koji mi je pružio podršku. Na kraju sam već u osnovnoj školi isplivao na površinu kao kvalitet.
U to vreme u Novom Sadu, praktikovalo se da sve odbojkaške sekcije u gradu organizuju zajednički trening. Na takve događaje dolazili su treneri iz velikih klubova, kao sto je Vojvodina. To je bio najlakši put za njih do pronalaženja podmladka za svoje ekipe. Naravno, taj veliki trening bio je posledica dugotrajnijeg rada i posmatranja mladih odbojkaša, ali je on služio i za to da se svi mi okupimo na jednom mestu, da se upoznamo, razmenimo iskustva. Na jednom takvom treningu ušao sam u kadetski tim Vojvodine i počeo da treniram za njih! Tada sam bio osmi razred osnovne škole. Počinju ozbiljniji treninzi i ozbiljniji pristup i rad. Imali smo jako dobru kadetsku ekipu. Osvajali smo sva prva mesta! Osvajali smo sve što se može osvojiti! Naša je ekipa bila praktično nadmoćna!
U timu je većina igača bila starija od mene – ’86 i ’87 godište. Dobro smo se slagali i takav tim je jednostavno bio nepobediv! No, već posle godinu dana sam prešao u juniore. Nisam čak ni stigao da ispunim taj početni “staž” u kadetima. Oni su zaista verovali u mene, iako sam bio među najmlađima u ekipi. Često su mi davali šanse i ja nisam propustao da ih iskoristim. To je bila generacija sa sportistima kao sto su Darko Kisić, Miloš Vemić, Marko Podraščanin. Ima još par zvučnih imena iz postave Vojvodine kao sto su Darko Filipaš, Goran Škundrić...i tako dalje. Posle provedenih 2 godine u juniorima, prebačen sam u prvi tim Vojvodine. Desilo se to kada sam bio treći razred srednje škole. U Vojvodini je tada bila smena generacija i stariji igrači, kao sto je Đorđe Đurić, napustali su tim posle isteka ugovora. Tako smo mi mlađi došli na njihovo mesto. Igrao sam te godine sa Branimirom Perićem, Markom Samardžićem, Brankom Roljićem... Oni su bili bitna spona u našoj podmlađenoj ekipi. Trener Radovan Dabić puštao je me je da sve više igram. Ja sam naravno bio veoma zadovoljan zbog toga i iskoristo sam svaku šansu koja mi se pružila. Te godine osvajamo kup! U početku me je bilo pomalo strah, jer to su ipak veće utakmice, ima mnogo više publike, navija se, drugačija je atmosfera. Pogotovo u finalnoj utakmici! Ali kroz igru i sve više boravka na parketu, opustio sam se i navikao na to.
Već sledeće sezone, moje druge po redu u prvom timu, sve je prošlo glatko, opušteno, bez ikakvih problema. Ekipa je bila na vrhuncu moći. Bio sam prezadovoljan jer smo pobedili i u kupu i u prvenstvu – volimo to reći “Dupla kruna”. I već posle druge sezone imao sam iza sebe sve medalje koje su se mogle dobiti!
Ja sam još uvek u prvom sastavu Vojvodine i pod ugovorom sam još tri godine. Ove sezone prošli smo malo lošije. Veći rezultati su izostali jer je naš najvažniji, iskusniji igrač, tehničar Darko Kisić imao zdravstvenih problema i u timu je nekoliko novih mladih, neiskusnijih igrača. U prvenstvu smo stigli do polu finala, a u kupu veliki kiks još u osmini. Ali naravno krećemo u novu sa istim entuzijazmom i verom u sebe! Krećemo da osvojimo sve, pa dokle stignemo.

U dosadašnjoj karijeri, šta bi izdvojio kao jedan od najvećih uspeha?

Borislav: Sa kadetskom odbojkaškom reprezentacijom Srbije, napravili smo neverovatan, istorijski uspeh! Plasirali smo se na Evropsko prvenstvo u odbojci. To je prvi put da su se kadeti plasirali na jedno ovakavo takmičenje. Predvodio nas je trener Ljubomir Galogaža. Na tom prvenstvu izgubili smo 3:2 od Česke u utakmici za polufinale, tako da nismo prošli dalje. Završili smo kao peti tim. Ovom pozicijom nismo bili baš prezadovoljni, ali s tim da pre nas ni jedna kadetska reprezentacija nije uspela ni da se plasira na jedno ovakvo takmičenje, smatram to velikim i lepim uspehom!

Selektor Kolaković objavio je prošireni spisak odbojkaša koji bi mogli da sačinjavaju Olimpijski tim. Na tom spisku je i tvoje ime! Kakav je osećaj biti nadomak učešća na Olimpijadi?

Borislav: Iskreno govoreći, to mi je nekako potpuno prirodno i normalno. Ako pokazuješ kvalitet, sleduje ti i takva čast. Ako si dobar igrač – igraćeš za reprezentaciju, i treba da se pokažeš! To je stvar koju treba da odradiš. Ne mogu reći da me je uhvatila prevelika euforija. Što se tiče samog Pekinga, mislim da su mi ove godine dosta male šanse da odem tamo, ali neću prestati da se nadam. Mnogo mi je važnije da sam se pojavio na tom spisku, da sam viđen tamo i neću se razočarati ako ne uđem u ekipu. Moram priznati da su trening i pripreme sa imenima kao sto su Grbić, Gerić, Nikolić, Boškan, nešto veoma važno za mene i nešto sto mi donosi ogromno iskustvo. Na to nikako ne mogu reći da sam ostao ravnodušan! Rad sa njima je fenomenalan! Treba slušati svaku reč pažljivo i upijati što više od tako iskusnih sportista. Mnoge igrače tamo već poznajem. Neki su mi bili protivnici na turnirima, a sa drugima sam bio u timu, tako da je sve izgledalo opušteno i kao da sam na nekom većem treningu.
Što se tiče ovih ostalih stvari koje su vezane za Olimpijsku reprezentaciju, kao što je medijska pažnja, to može samo da nam imponuje. I mislim da je jako važno posvetiti što više medijske pažnje mladim igračima, pogotovo. Tako se lakše progurati u reprezentaciju i poći put Pekinga! Ne mislim na neke velike odjeke u javnosti, ali zna da prija kada neko priđe, prepozna te, traži autogram, interesuje se za tebe.

Kažeš da ti je trening sa velikim zvezdama naše odbojke prijao i da si mnogo od njih naučio. Jesu li oni mnogo strogi? Jel znaju da budu “opasni”?

Borislav: Ako se igrač ne trudi i ako ne ceni to što je tamo, među njima, moraju da reaguju. Svakoj ekipi potreban je vođa, neko ko obraća pažnju na više aspekata igre. Oni su svesni tog svog autoriteta i koriste ga na najbolji mogući način. Oni samo vode računa da neko od igrača ne počne da radi nebitne stvari u bitnom momentu. Ja to podržavam! Selektor je takođe tu važna figura, koja objektivno može da sagleda stvari i da uputi dobru kritiku.

Odbojkaška karijera je zauzela veliki deo tvog vremena. Kako uspevaš da uklopiš profesionalno bavljenje sportom sa jedne strane i školovanje sa druge?

Borislav: Tokom srednje škole bilo je jako teških perioda. Već u trećem razredu sam ušao u prvi tim i na treninge sam išao dva puta dnevno. Moram priznati da su mi profesori u Poljoprivrednoj školi u Futogu mnogo pomogli i često su mi izlazili u susret. Dozvoljavali su mi da naknadno odgovaram za propuštene ocene, a bilo je i onih koji su hteli na lepe oči da mi ih poklone. Moje učešće u prvom timu se odrazilo na moj uspeh u školi, ali sam uspevao da zadržim vrlo dobar uspeh.
Smatram da je školovanje veoma važno i zato sam odlučio da upišem i fakultet. Trenutno pohadjam TIMS, fakultet u Novom Sadu. Odlučio sam se za njega jer se lakše može uklopiti studiranje na privatnom fakultetu u moj trenutni prenatrpani raspored. Oni imaju više obzira prema sportistima za razliku od državnih fakulteta. A takođe teme iz sporta i menadžmenta su mi veoma bliske i znanje koje tamo dobijam može mi pomoći u mom ličnom razvoju.
Bilo je teže uskladiti se sa trenerom dok sam išao u srednju školu. U zavisnosti od smene u školi, morao sam da propustim jedan trening dnevno – ili onaj pre pode ili onaj posle podne. Propuštao sam tada čak 50% treninga! Ali trener je verovao u mene i čim sam završio srednje školovanje nadoknadio sam sve propušteno, pohadjao sam svaki trening, nisam propustio ni jednu utakmicu, non-stop sam bio na terenu i na kraju se sve dobro završilo. Opravdao sam njihovo poverenje!

Verujem da ima mnogo dece po osnovnim školama koja maštaju da postanu profesionalni sportisti i da jednog dana žive od bavljenja odbojkom. Koje su tvoje preporuke njima koji su na početku?

Borislav: Prva stvar koju bi im preporučio je da budu što bolji u školi! U redu je maštati o sportskoj karijeri. Postoje jasni fizički i zdravstveni pokazatelji da je neko sposoban za to. Ali nikad ne znaš kako će se ta sportska priča završiti. Znam mnoge koji su počeli samnom, bili su dobri sportisti i u kadetima i u juniorima, pa na kraju odustali. Sada im je teško i rade poslove o kojima nisu ni sanjali. Zato, prvo škola, pa posle lagano prebaciti fokus samo na sport.
Od ostalih važnih stvari, a važno je sve (smeh), ja bih prvenstveno izdvojio disciplinu! Sada imamo situaciju da deca sve ranije počinju da izlaze do kasnih sati, da se napijaju sa društvom i sledeći dan spavaju do 2 sata popodne. Dakle, bitna je disciplina! Potrebno je odlaziti na treninge redovno i na njima biti odmoran. Jer u sportu samo 10% talenta učestvuje u uspehu. Onih 90% je mukotrpan i disciplinovan rad.
Baš smo nedavno učili na fakultetu da formula za vrhunskog sportistu ne postoji. No, evo par trikova iz mog rukava! Ako neki element ne ide kako treba, važno je obratiti pažnju na stil onoga kome ide, ko zna. Gledati kako on to radi. Od drugih se posmatranjem može mnogo naučiti. I zapamtite, trening se ne završava onog momenta kada izađemo iz sale. Trening je u glavi! Potrebno je kod kuće na miru razmišljati o stvarima koje su najteže. Treba razmišljati o samom pokretu, zamišljati ga, vizuelizirati. Počevši od zamaha ruke, položaja tela, položaja noge... Potrebno je sve to prvo zamisliti, da bi se posle ostvarilo.
Takođe iz svog iskustva mogu da kažem da su najstresniji i najteži momenti kada treba preći iz nižeg u viši nivo. Npr iz kadeta u juniore, iz juniora u prvi tim. Nikad ne znaš šta te čeka, jer tamo su svi stariji i iskusniji. Pitaš se kako će te prihvatiti? Da li si dovoljno dobar? Tada je potrebno samo samopouzdanje. Brzo se privikne čovek na te nove uslove.

Da li profesionalni sportisti imaju vremena za zabavu, provod i izlaske?

Borislav: Nemaju vremena...ali mi nađemo! Hehehe! Šalu na stranu! Onaj ko zaista želi da postane vrhunski sportista jednostavno nema društveni život. Nema izlazaka... Trening se završava oko devet sati uveče, sportisti je potreban odmor, a ujutru kada ustanemo trening počinje u deset sati! Još ako ideš u školu odnosno na fakultet, vreme je stvarno ograničeno! Sledeći dan sve ispočetka i tako sve u krug na putu prema uspehu!
Mi obično gledamo da uglavimo naše izlaske posle utakmice, jer posle utakmica imamo slobodan dan. Još je bolje ako smo utakmicu dobili! Onda idemo da proslavimo. A ako smo izgubili idemo da se oraspoložimo.
Ja najviše napunim baterije preko leta, kada posećujem VIP Beach Volley turnire. Tamo je drugačija atmosfera, zabavno je, sluša se muzika, ima puno mladih, atraktivnije je.
Mora postojati neki izduvni ventil jer čovek bi u suprotnom eksplodirao od svog tog stresa i napornog rada. Trenira se svaki dan, pre podne teretana, a posle podne se izlazi na teren. Subotom su utakmice. Jedini slobodni dani su četvrtak i nedelja. Tako izgleda taj naš ustaljeni sistem. Bit svega je ponavljanje. Zahvaljujući tome, kada dođe taj presudni trenutak, uradiš pravu stvar a da više i ne razmisljaš o njoj! Postane sve automatika i deo tebe.

A putovanja? Verovatno puno putuješ!

Borislav: Sada već da! Počeo sam jako puno da putujem. Moja mama ima običaj da kaže kako bi volela da vidi sve to što sam ja video, sve te gradove i države. Ali nije baš sve tako kao što se čini. Naša putovanja se često svode na autobus, hotel i halu gde se održava meč. Jako retko se pruži prilika da se prošetamo i da nešto od tih gardova i vidimo. A zaista sam prošao celu Evropu!

Jesi li imao uzore i idole?

Borislav: Najveći uzor bio mi je moj otac, Petrović Milorad! Za vreme stare Jugoslavije igrao je u klubovima kao što su osječka “Mladost” i Borovo. On je uvek bio uz mene, dolazio je da gleda sve moje utakmice. I uvek je imao za mene kritiku! I kada sam igrao dobro i kada sam bio prosečan ili loš, on je uvek nalazio one prave, konstruktivne kritike koje su mi pomagale da se izborim sa nedostatcima i uzdignem na viši nivo. Od njega sam zaista najviše naučio, od njega i sada učim i učiću u budućnosti!
Što se tiče poznatijih imena, izdvojio bih Andriju Gerića. On mi je bio uzor, pogotovo što je bloker kao i ja!

Ovo moram da te pitam! Ideš li na Exit?

Borislav: Da!! Svake godine! Tj od kada sam punoletan. Moji roditelji su imali izvesne predrasude o događanjima na festivalu, pa su mi branili da idem. Ali mislim da su predrasude glupe i treba ih prevazići. Ove godine sam se strašno razočarao, jer baš za vreme Exita putujem na jedan Beach Volley turnir u Nišu i neću moći da idem. Možda samo prvi dan...

Wau! Sjajno! Kavu muziku voliš da slušaš?

Borislav: Omiljeni su mi Franz Ferdinand! Kada sam prvi put išao na Exit, oni su nastupali na glavnoj bini! A inače volim da slušam svašta! Važno je da mi se svidi pesma, pa onda nije više ni bitno ko je izvodjač. Volim stari rok, npr AC/DC, svidja mi se jako Billy Idol. Mogu da dođu u obzir i neke komercijalnije stvari. I kad sam na Exitu idem na sve svirke i uživam!

Po završetku razgovora Borislav je disciplinovano odjurio na trening. Kada se prvi put srećete sa nekim čovekom on ima samo jednu priliku da na vas ostavi “prvi utisak”. Ono što je ostalo za ovim mladićem je zaista besprekorno. Njegovo držanje odiše smirenošću i samopouzdanjem, a stvari koje govori vredne su pažnje i odaju utisak da je mnogo stariji nego što zaista jeste. Da li su to disciplina i sport načinili od njega? Ako je tako onda bi mnogi slavniji ljudi od njega trebali da razmisle o tome da se prebace u odbojkaše!

Razgovarala Maja Leđenac
OSTALI INTERVJUI
Bend Sirius Alpha Star
DJ organizacija MULTIVERSE TRANCE COMMUNITY Promocija nove knjige “The Age of Nepotism” Vahida Razavija
Novosadski bend Proleće Borislav Petrović - odbojkaš
Srđan Jevđević, frontmen grupe „Kultur shock“ iz Sijetla Marko Vidojković – pisac
Dejan Đuragić - fotograf MARKO ŠELIĆ, MARČELO – srpski rep muzičar, kolumnista, bloger,…
ŽANA POLIAKOV - umetnica, urednica «Života» na B92.net, Apple brend ambasador, kolumnistkinja i kreativna direktorka agencije «Žana Poliakov PR» MLADEN OLJAČA – novosadski strip autor
Edo Maajka, najtraženiji i najpoznatiji hip hop muzičar sa područja bivše Jugoslavije VASIL HADŽIMANOV muzičar, pijanista - govori o svojoj muzici, predrasudama, očekivanjima, reakcijama publike...

Pretraga

štampaj ovu stranu
preporuči sajt prijatelju
mailing lista
anketa
kontakt / marketing

Glasanje

EXIT?


1. dan

2. dan

3. dan

4. dan

Sva četiri

Ni jedan



Vremenska prognoza

Prijatelji sajta


CubeRadio
StudentskiOglasi.net - Prvi i jedini portal namenjen samo studentskim oglasima!!!



POSLEDNJI INTERVJUI
Bend Sirius Alpha Star
DJ organizacija MULTIVERSE TRANCE COMMUNITY

HOT!
Dešavanja koja se ne smeju propustiti

Svirka u Dva Andjela!
Festival uličnih svirača, četvrtak 09. 09.
Pijaca Moj salaš
SVAKODNEVNA DEŠAVANJA U ZMAJ JOVINOJ ULICI tokom Festa ulicnih sviraca
ROCK COVERS by SVAR @ Route66
Plug & Play u Gerila baru!!!
Festival uličnih svirača, petak 10. 09.
Festival uličnih svirača, subota 11. 09.
Osmi Dan - live @ Route 66

COPYRIGHT INFO: textovi i informacije objavljeni na ovom sajtu mogu se koristiti (u skraćenoj ili punoj formi) isključivo uz navodjenje izvora.